HR/Prabhupada 0752 - Krišna može biti prisutan akutnije u odvojenosti
Lecture on SB 1.8.39 -- Los Angeles, May 1, 1973
Uvijek trebamo biti uključeni u pjevanje: Hare Kṛṣṇa, Hare Kṛṣṇa, Kṛṣṇa Kṛṣṇa, Hare Hare/ Hare Rāma, Hare Rāma, Rāma Rāma, Hare Hare. tako će nas Kṛṣṇa spasiti. Svjesno ne možemo počiniti nikakve grešne aktivnosti. To je jedna stvar. Nesvjesno također je ne možemo počiniti. Tada ćemo biti odgovorni. Time ako ostaješ u svjesnosti Kṛṣṇe, ako uvijek držiš Kṛṣṇu u svom umu, tada... Baš kao što je tu sunce, ne može biti nikakve tame. Slično, ako držiš kṛṣṇa sūrya, Kṛṣṇa sunce... To je naš moto u "Natrag Bogu" (Back to Godhead) : kṛṣṇa sūrya sama māyā andhakāra (CC Madhya 22.31). Kṛṣṇa je kao sjajna sunčeva svjetlost, i māyā, neznanje, je kao tama. Ali kada ili dok ili gdje je sunce, tu ne može biti tame. Slično, ako se zadržavaš uvijek u svjesnosti Kṛṣṇe, tu ne može biti bilo kakvog neznanja; tu ne može biti tame. Uvijek ćeš hodati veoma slobodno na čistoj sunčevoj svjetlosti Kṛṣṇe. Ne pokušavaj učiniti Kṛṣṇu odsutnim. To je Kuntīna molitva. "Moj dragi Kṛṣṇa. Ti ideš u Dvāraku..." To je primjer. Oni ne idu. Kṛṣṇa ne odlazi od Pāṇḍava. Baš kao u Vṛndāvanu. U Vṛndāvanu, kada je Kṛṣṇa napustio Vṛndāvan za Mathuru... U śāstrama je rečeno: vṛndāvanaṁ parityajya padam ekaṁ na gacchati (CC Antya 1.67), Kṛṣṇa ne odlazi čak niti jedan korak iz Vṛndāvana. On ne odlazi. On je toliko privržen Vṛndāvani. Tada vidimo da je Kṛṣṇa napustio Vṛndāvana, otišao za Mathuru. Kako to, da je otišao tako daleko? I nije se vratio mnogo godina? Ne. Kṛṣṇa ustvari nije napustio Vṛndāvan. Zato jer od kada je Kṛṣṇa napustio Vṛndāvan, svi stanovnici gopī, su jednostavno mislili na Kṛṣṇu i plakali. To je sve. To je bio njihov posao. Majka Yaśodā, Nanda Mahārāja, Rādhārāṇī, sve gopīje, sve krave, sva telad, svi dječaci pastiri, njihov jedini posao je bio da misle na Kṛṣṇu i plaču.
Odsutnost, odvojenost. Tako Kṛṣṇa se može osjetiti... Kṛṣṇa može biti prisutan akutnije u odvojenosti. To je učenje Caitanya Mahāprabhua: voliti Kṛṣṇu u odvojenosti. Baš kao Caitanya Mahāprabhu u odvojenosti: govinda-viraheṇa me. Śūnyāyitaṁ jagat sarvaṁ govinda-viraheṇa me (CC Antya 20.39, Śrī Śikṣāṣṭakam 7). On je mislio da "Sve je prazno bez Govinde, bez Kṛṣṇe." Sve je prazno, ali svjesnost Kṛṣṇe je tu. Svjesnost Kṛṣṇe je tu. To je najviše savršenstvo... Kada vidimo da je sve prazno, jednostavno svjesnost Kṛṣṇe je imovina... To je najviše, to su gopīje. Time gopīje su tako uzvišene. Oni ne mogu zaboraviti Kṛṣṇu niti na trenutak. Niti na trenutak. Kṛṣṇa je odlazio u šumu sa Svojim kravama i teladi, i gopīje kod kuće, oni su bili uznemireni u umu, "Oh, Kṛṣṇa hoda bos. Tu je toliko mnogo kamenja i čavala. Tu je bockanje Kṛṣṇinih lotosovih stopala, koje su tako meke, da mi mislimo naše grudi su tako grube, kada Kṛṣṇa stavi Svoja lotosova stopala. On i dalje hoda. "Oni su apsorbirani u ove misli. I oni plaču. Tako su tjeskobni da vide Kṛṣṇin večernji povratak kući da stoje na putu, na krovu, "Sada se Kṛṣṇa vraća sa Svojim..." To svjesnost Kṛṣṇe. To je... Kṛṣṇa ne može biti odsutan od bhakte kada je toliko apsorbiran u misli o Kṛṣṇi. To je proces svjesnosti Kṛṣṇe.
Tako ovdje Kuntīdevī je veoma tjeskobna da će Kṛṣṇa biti odsutan. Ali efekt će biti, da kada Kṛṣṇa bude fizički odsutan, On će biti više, želim reći, preciznije prisutan unutar uma bhakte. Caitanya Mahāprabhuovo učenje je vipralambha-sevā. Svojim praktičnim životom. On je tražio Kṛṣṇu. Govinda-viraheṇa me. Śūnyāyitaṁ jagat sarvaṁ govinda-viraheṇa me. Koji je to stih? Cakṣuṣā prāvṛṣāyitam, cakṣuṣā prāvṛṣāyitam, śūnyāyitaṁ jagat sarvaṁ govinda-viraheṇa me (CC Antya 20.39, Śrī Śikṣāṣṭakam 7). On je plakao kao što bujica kiše teče iz očiju, i On je osjećao sve praznim u želji za Kṛṣṇom, odvojenost. Vipralambha. Tako sambhoga i vipralambha. Tu su dva stadija sastajanja sa Kṛṣṇom. Sambhoga znači kada je osobno prisutan. To se zove sambhoga. Osobno govoreći, osobni susret, osobno prihvačanje, to se zove sambhoga. I tu je druga, vipralambha. Na dva načina bhakta može imati dobrobiti.